Kolumne
Ukrajinski rashomon u refleksiji kineske politike

Ukrainski rashomon, oruzani sukob u srcu evro-azije koji je promjenio aspekte aktuelnog medjunarodnog poretka, ujedinio evropske drzave, podstaknuo Njemacku na vojno jacanje a istorijski neutralne Finsku, Svedsku i Svajcarsku na zauzimanje stava protiv Moskve.
Dok, kako pise Foreign Affairs Rusija intenzivira svoje napade na Ukrajinu, sve je veci broj spoljno-politickih analiticara zabrinutih o mogucim potezima Kine u pogledu vojnog zauzimanja Tajvana.
Kinezi na tragicnu rusku akciju u Ukraini gledaju prije svega kroz prizmu tvrde geopolitika, misljenja su i na prestiznom think-tank u Londonu RUSI – Royal United Services Institute for Defense, uz prisutnu bojaz da bi Peking mogao iskoristiti novonastala desavanja za nesto slicno na Tajvanu.
Slicnog misljenje je i republikanski kongresmen iz Michael McCaul nedavnom izjavom na Kapitolu da kineski predsjednik Xi sagledava slabosti na Zapadu i kako ih iskoristiti za svoje nacionalne ciljeve, i da svakako prati dogadjanja u Ukrajini, ali da ce odluka o koristenju sile protiv Tajvana ipak biti zasnovana prvenstveno na domacim a ne stranim faktorima.
Najmnogoljudnije zemlje svijeta Kina i Indija nisu podrzale rezoluciju UN kojom se Rusija osudju a drzeci hladno oko na realnoj geopolitici, ne podrzavaju ni sankcije koje Zapad uvodi Rusiji. Nedavna izjava kineskog ministar inostranih poslova Wang Yi-a da Kina nece podrzati sankcije koje Zapad uvodi Rusije to i potvrdjuje. Nije velika tajna da kineske banke istrazuju nacine ogranicavanja svoje izlozenosti i zaobilazenja zapadnih sankcije, kako bi nastavili da trguju sa Rusijom. Sporazumi vrijedni vise od 100 mlrd usa dolara u finansijama, energentima, tehnologiji i hrani koji su potpisani tokom posjete ruskog predsjednika Pekingu pocetkom godine, naglasavaju svu dubinu njihovih ekonomskih odnosa.
Mada nije tajna da kineski lideri razmatraju oruzano ujedinjenje sa Tajvanom ozbiljnije nego bilo kada ranije u poslednjih 50 godina, kriza u Ukraini ih je ako nista drugo, prinudila da sacekaju neki bolji tajming za akciju. Kada se govori o ovome treba imati u vidu da bi Xi Jinping na 20-tom partijskom kongresu u oktobru trebao obnoviti treci petogodisnji mandat predsjednika i da je malo vjerovatno da bi se prije toga upustao u nesto poput vojne akcije na Tajvanu.
Kinezi na sve sto se desava na svjetskoj geopolitickoj sceni prije svega gledaju kroz prizmu svojih dugorocnih interesa. Nedavno izjava kineskog predsjednika da se medjunarodna situacija i dalje podvrgava dubokim i slozenim promjenama, da je igra velikih sila sve intenzivnija, i da je svijet usao u novi period turbulencija i promjena, kao i najava kinesko-ruskog partnerstva bez ogranicenja pocetkom februara, u diplomatskim krugovima se tumaci kao deklarativna podrska Moskvi ali i kao najava kineskih globalnih ambicija.
Washington se nije uspio prilagoditi usponu Kine a prema misljenju John-a Mearsheimerom-a profesora medjunarodnih odnos univerziteta Chicago, i autora nekoliko knjiga iz ove oblasti – americka liberalna opklada na Kinu nije uspjela, docek zemlje u svetsku ekonomiju posle hladnog rata nije prouzrokovao da se otvori, liberalizuje i postane odgovoran ucesnik u globalnom redu, a strategija americkog angazmana sa Kinom rangirana je kao jedna od njenih najgorih vanjskopolitickih katastrofa.
Kineski gambit se ukrsta sa ruskim nastojanjima za revidiranje status quo. Rusija se ocigledno oporavila i povratila snagu, i mada projektuje moc u prostorima sjevernog Artika i Atlantika, i bliskog istoka, tesko da moze izgraditi neki novi rusko-centristicki globalni red koji bi bitnije oslabio postojeci sistem.
Kinesko-ruska saradnja podstice izglede da se dva americka rivalstva velike moci mogu spojiti u jedno takmicenje protiv autokratske ose dok njihovo uzajamno priblizavanje daje objema silama vise prostora za manevar, uvecajuci problem Washingtona na dva fronta jer se amerikanci sada suocavaju sa sve agresivnijom konkurencijom na dvije odvojena pozornice, udaljene hiljadama kilometara – istocno-evropskoj i indo-pacifickoj.
Dobar poznavalac evro-azijskih kretanja i autor nekoliko veoma citanih knjiga u ovoj oblasti, brazilski novinar i geopoliticar Pepe Escobar u poznatom casopisu The Cradle upozorava da je cilj ruske i kineske politike regrutovati Njemacku u trostruki savez zakljucavajuci zajedno evro-azijsku kopnenu masu – à la Mackinder u najveci geopoliticki savez u istoriji, i prebacivanje svjetske moci u korist ove tri velike sile a protiv anglosaksonske morske moci.
Nekadasnji americki predsjednik Richard Nixson je znao drzati odvojeno Rusiju i Kinu tokom vijetnamske krize dok iz danasnje Bajden-ove administracije na njihovo blisko partnerstvo, izgleda ne gledaju istim ocima.
Kriza u Evropi moze odvuci americku paznju dalje od indo-pacifika, ali su Washington i njegovi saveznici vec poceli sa formiranjem nove koalicije u indo-pacifickom regionu kako bi proverili Kinu. SAD su stvorile kordon sigurnosnog pakta koji ukljucuje Australiju i Novi Zeland, Japan, i Filipine, rasporedjujuci pomorske snage kako bi reagovali na pokusaj kineskog preuzimanje Tajvana.
Treba imati u vidu i Sporazum o uzajamnoj odbrani izmedju SAD i Tajvana iz 1955. koji je tada bio namijenjen da osigura Tajvan od potencijalne invazije Kine nakon kineskog gradjanskog rata na kopnu Kine a koji je tokom hladnog rata pomogao amerikancima u oblikovanju politike zadrzavanja u jugo-istocnoj Aziji.
Vojna oprema opet postaje najtrazenija roba a ponovna dominacija vojnog lobija svjetskom globalnom pozornicom je u najavi.Njemacka je vec najavila povecanje godisnjeg vojnog budzeta sa 30 na 100 mlrd usa dolara, SAD planiraju povecanje vojnog budzeta sa 3,2 na 5 % GDP-a za narednu deceniju, ocekujuci da i kljucni saveznici sa obje strane evro-azija urade slicna proporcionalna povecanja.
MSc Branko T. Nešković
Diplomata i publicista
18 mart 2022. Banja Luka
Preuzeto sa bloga htps://btneskovic.wordpress.com/