Povežite se sa nama

Košarka

“Tu me negdje Bog kaznio, počeo sam da pušim sa 13 godina i nikad do danas nisam prestao” Životna priča Žarka Paspalja, legendarni jugoslovenski košarkaš PREŽIVIO 2 SRČANA I MOŽDANI UDAR

Objavljeno

Vijest da je Žarko Paspalj (57) hospitalizovan zbog srčanih problema šokirala je i zabrinula sve ljubitelje košarke u Srbiji i šire.

Proslavljeni košarkaš je operisan zbog jakih aritmija zbog čega se nije pojavio na jednoj svečanosti u Grčkoj. Paspalju je urađena ablacija i njegovo stanje je stabilno.

Paspalj je i u prošlosti imao probleme sa srcem, čak i prije nego što je završio karijeru profesionalnog košarkaša. Preživio je dva infarkta, prvi u svojoj 35. godini i jedan moždani udarNastavio je da igra košarku i poslije mjesec dana mu se dogodio drugi srčani udar, a moždani udar je doživio 2017. godine.

FOTO: ABA LIGA
FOTO: ABA LIGA

Pored svega toga legendarni košarkaš nije ostavio cigarete, a ističe da je genetika kriva za zdravstvene probleme.

– To oko mojih zdravstvenih problema i nije neka priča. Evo, ovako: sjedim ovdje u ovom mom dvorištu, ima ovdje i ovaj predivan teren tu. Ponosim se što sam ga napravio, tu su dvije godine odricanja. Ali, ja neću da uzmem loptu u ruku, a nisam je uzeo jedno 14 godina. Jer kad god sam je uzeo, uzbudio sam se i uznemirio. Želim da objasnim šta mi je oduzeto. A svaki put kada sam pokušao da budem dio onoga što mi je obilježilo život, bude pec, pec, stezanje u grudima i završim u bolnici. Da li je to stvarno stanje ili tolika uzbuđenost… Svaki put kad treba da uzmem loptu, da je dam nekom drugom, taj osjećaj je bio poseban. Zato neću, ni slučajno. Tu me negdje Bog kaznio zbog nečega. Ne znam zbog čega. Ne mislim da je to bila neka nemarnost, način života. Meni se tako desilo. Otac, majka i brat preminuli su od srčanih problema i onda sam shvatio, doduše ne na vrijeme, da je genetika imala velikog uticaja – rekao je Paspalj 2020. godine i dodao:

FOTO: KK PARTIZAN/ABA LIGA
FOTO: KK PARTIZAN/ABA LIGA

– Tako da je i ono promašivanje penala bilo dio toga. Nedovoljno sam se bavio stvarima koje su bile izuzetno važne. Pa iz univerzalnosti u košarkaškom smislu prevaziđeš to da jedna ruka ne funkcioniše kako treba. Onda sam uradio neke testove na savjet jedne divne žene. I tad shvatiš da nije sve do tebe. Nešto jeste, cigarete, na primjer. Pa ja sam počeo da pušim sa 13 godina i nikad do danas nisam prestao. Zapravo, bio sam na elektronskim cigaretama jedno vrijeme, a kad sam ostao bez njih, vratio sam se na prave, zapalio sam je poslije pet minuta. To što ih nisam ostavio najveća je moja greška kao sportiste i živog bića, ali ono što se nije desilo, možeš samo da sanjaš. Ko zna, možda bih bio 30 odsto bolji.

Sa reperzentacijom je osvojio dva srebra na Olimpijskim igrama, zlato na Svetskom prvenstvu, tri zlata i bronzu na Evropskim prvenstvima, a malo je falilo da se umesto košarke bavi stonim tenisom.

– Ćale je 1976. godine dobio posao u Podgorici, što se nije često dešavalo. Obično su pravoslavci išli za Beograd, a muslimani u Sarajevo. I to je bio vjerovatno najznačajniji period za mene jer sam ulazio u nove sfere. I sport nam je bio ogromna stavka u odrastanju van škole, a i u školi smo bili dobri, bio sam izvrstan đak. Uvijek je tu bilo društvo, a igrao sam košarku, fudbal, odbojku, stoni tenis, sve gdje su se sakupljali drugari. Bilo je malo terena, ali uvijek smo pronalazili način da nam bude super. I vodilo se računa o fizičkom vaspitanju, profesori su obraćali pažnju, zapažali talente. Fascinantno je koliko je ta mreža u sportu, sprega škola i klubova, bila dobro postavljena. Nisam siguran da je to namjerno tako napravljeno, ali bilo je logično i funkcionisalo je.

– Ja sam zapravo po cijeli dan igrao stoni tenis, ali i košarku. Negdje sa 14 godina baš sam izrastao, a sjećam se baš te godine kad sam bio na radnoj akciji, zapravo sam odlučio da stoni tenis neće biti moj primarni sport. I tada sam već bio okorjeli basketaš, družio sam se sa starijim momcima koji su već trenirali. Za mene su tada pričali da sam ozbiljan talenat, šta god to značilo. I igrao sam sva živa takmičenja, školska, gradska, ma sve. Strašno sam to volio i ništa mi nije smetalo, da li na betonu, u hali, bilo mi je važno samo da se igra. Kako su išle godine, dolazilo je više treninga i obaveza, pa škola više nije bila prioritet. Dva treninga dnevno i škola, to baš i ne ide.

Zanimljivo je da roditelji dugo nisu bili svjesni kakav talenat i potencijal je Žarko imao.

– Moj otac nije ni bio svjestan da sam ja talenat, da igram nešto. Naši očevi se nama i nisu posebno bavili u ta vremena. Možda ne zvuči dobro ovo što ću da kažem, ali važan dio vaspitanja, pored porodice, imala je i ulica ili bolje rečeno društvo. Mislim da je tada za roditelje bilo lakše da usmjere dijete. Postojao je neki patern ponašanja i ako si iskočio iz toga, odmah bi bio prepoznat, možda ne izopšten, ali drugačiji. Tako i ćale do moje 18. godine nije bio svjestan da sam neki košarkaš. A bio sam već juniorski reprezentativac one Jugoslavije, tri godine član Budućnosti, i to oho-ho u prvom timu. Tako da je ćale mučenik ostao u onom filmu „Ðe je sin?“ „Eno ga na pingpongu ili košarci…“. Jer u familijama majke i oca nikad nikog lopta u koljeno nije udarila, a kamoli da su imali neka veća iskustva sa sportom. Otac je bio boem, u smislu kafane, rakijice… Pa mu prijatelj kaže: „Nije loš onaj tvoj mali“, a ćale u fazonu: „Nije loš, a u čemu?“ Interesantno, a za ovo vrijeme nepojmljivo.

Žarko je u nakon Budućnosti 1986. godine stigao u Partizan. Odigrao je tri sezone, a u klub se vratio 1990. nakon epizode u San Antoniju.

– To s Partizanom desilo se slučajno, sezona 1985/1986. bila je dobra za Budućnost. Tamo gdje su nas svi otpisivali, mi napravimo istorijski uspjeh. Završimo kao treći u ligi, što je bilo ogromno dostignuće za klub. Bilo je jasno da smo veliki doprinos dali i mi, mlađi igrači. Neki novi klinci, Luka Pavićević, ja… Nisam htio da idem iz Budućnosti, što bi mi vjerovatno bila najveća greška. Ali, to je bio maksimum tog kluba, nisu ispoštovali ono što smo se dogovorili i ja na kraju odem u Partizan. Sudbina mi je tako namjestila, bilo je logično da se sklonim i nastavim karijeru u velikom timu. I potrefilo se da dođu i Divac, Pecarski, Nakić, u ekipi su već bili Ðorđević, Obradović, Grbović, Savović… Mješavina iskustva i mladosti.

Stvorio je veliko prijateljstvom Sa Vlade Divcom.

– A na tom Mekdonalds turniru u Španiji igrali smo protiv Boston Seltiksa, koje smo gledali samo na kasetama: Bird, Periš, Mekhejl, ma ludilo… I nama neko kaže da u Madridu mogu da se kupe super kožne jakne, veliki brojevi. Divac i ja imamo u džepu po 500 maraka i mislimo da smo najbogatiji na svetu. Kupimo iste jakne, ma mi smo najlepši Jugosloveni! Nakon turnira, kralj Španije Huan Karlos organizuje prijem za sve ekipe, a nas dvojica došli u tim kožnim jaknama. I tamo odmah naletimo na čuvenog Džulijusa Irvinga, a on u smokingu, ima mašnu. Do tog trenutka bili smo uvereni da smo najbolje odeveni likovi. Onda dečački shvatiš da nisi taj nivo. Rekoh:“ ‘Ajmo, Diki, eno ga parkić iza, da zapalimo po jednu“. Tad nisam ni sanjao da ću za godinu dana postati deo te NBA lige, ma kakvi… Pa odlazak Dražena u Real te godine za nas je bio – vau!

Karijera ga je nakon crno-bijelog dresa odvela u Atinu.

– Potrefilo se da kasnije odem u Grčku. Trebalo je da završim u Španiji, a Partizan je tada tražio nenormalan novac za mene, mislim milion dolara. Olimpijakos je bio jedini klub koji je mogao da plati. Ja sam bio u fazonu, kakva Grčka, gdje ću dole… Olimpijakos poslije 17 godina progleda, strašna liga. Košarka je tih godina doživjela ekspanziju u Grčkoj. Dobro sam trenirao i igrao, a Grci su takvi da strašno vole sport i to osjećaš svakog dana, bilo gdje da kreneš. Taj moj rekord od 54 poena stoji i dan-danas i ne vjerujem da će biti oboren. Imao sam vjerovatno najveći bonus za osvajanje titule šampiona Evrope u istoriji. Radilo se o milion dolara i onda se to svelo na moja dva odlučujuća penala protiv Huventuda u finalu u Tel Avivu. Dominantni smo bili tokom sezone i taj fajnal-fora je samo trebalo da bude pokazivanje naše moći. I desi se nešto što se desi jednom u stotinu utakmica. Nisi mogao, brate, da pogodiš. Ja sam cijele te sezone imao problem s penalima, sudbina mi odredi da pored svih uspona šutnem ta dva odlučujuća. I promašim. Stvar je u tome što sam već imao problem s rukom i nisam mogao da uzmem loptu kako treba. Danas mi je jasno zašto.

– Nakon toga je bilo očigledno da ću teško ostati na Pireju. I pojavi se Panatinaikos, činilo se da nisam imao neki izbor, a malo je proradio i inat. I moram da kažem da je bila baš dobra sezona, igralo se u maloj simpatičnoj hali na Glifadi. Ne znam da li smo u njoj izgubili neki meč. Bio sam u timu sa Stojkom Vrankovićem, lijepo smo se družili. Prvenstvo nam je izmaklo za jedan šut. I u Panionisu sam igrao dobro, ušli smo u Kup šampiona, to je bio ogroman uspjeh za klub. Poštovali su me Grci, a za to je, pored košarke, zaslužno i ono što sam donio iz Pljevalja.

FOTO: ABA LIGA
FOTO: ABA LIGA

Karijeru je završio 1998. godine kao košarkaš Virtusa, nakon čega je pokušao da razvije posao u Srbiji, ali nije uspio.

– Pokušao sam da ulažem u Srbiju, ali nije išlo. Ne smatram da je to plod uticaja spoljašnjih faktora, što se obično dešava. Ne, jednostavno nisam bio dorastao bavljenju biznisom na ovim prostorima u tom trenutku. I dobro je to što se tada desilo, najmanja je šteta. A bila je dobra ideja. Ipak, značajno mi je pomoglo da shvatim neke stvari. Ja sam u principu magaloman, volim velike zvučnike, velike automobile, a i to je bio veliki projekat. A tome treba da dorasteš. Muzikom sam se bavio 30 godina, košarkom isto, a biznisom godinu i po – istakao je Paspalj, a prenosi Kurir.

Kliknite za komentarisanje

Postavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Promo

©2020 Skener Info. Sva prava zadržana.