Polemika oko nove američke nacionalne strategije

Objavljivanje najvaznijeg bezbjednosnog dokumenta Washingtona sa pristupom dugorocnim bezbjednosnim izazovima – Nacionalne strategije ministarstva odbrane SAD-a najavljeno za februar, odlozeno je do daljnjeg a nova revidirana verzija koja bi trebala odrazavati novu stratesku i geopoliticku stvarnost jos se ne nazire. S tim u vezi u nekim od uticajnih svjetskim centara i nezamjenjivih resursa misljenja o spoljnoj politickim izazovima SAD-a, pokrenuta je polemika o pravcima i prioritetima nove americke spoljne politike.        

Profesor medjunarodnih odnosa na Harvard University u Bostonu i kolumnista uticajnog Foreign Policy-a – Stephen M. Walt je misljenja da gledajuci naprijed, Bajdenova administracija ne bi smjela dopustiti sokantnim dogadjajima u Evropi da je preusmjere sa veceg zadatka obnove snage kod kuce i balansiranja kineske moci u inostranstvu. Ukrajina se ne moze ignorisati ali ne moze opravdati dublju americku posvecenost Evropi jer nakon sto se ova kriza rijesi Kina i dalje ostaje jedini konkurent i glavni strateski prioritet SAD-a. 

Profesor za americku spoljno politiku na Keio University u Tokyo – Toshihiro Nakayama navodi nadmocnu stvarnost da Kina suzava jaz u moci sa SAD-om, da rat Rusije u Ukrajini mijenja geopoliticke percepcije mnogo vise od geopoliticke stvarnosti, da Rusija sa predsjednikom Vladimirom Putinom predstavlja kratkorocni izazov dok ce Kina ostati prijetnja na srednjorocni i dugorocni period, da se u Rusiji nakon Putina mogu ocekivati velike promjene dok je prijetnja od Kine strukturalna, i da promjene u njenom vodjstvu nece donijeti velike politicke promjene. 

Priblizavanje Moskve i Pekinga je skup strateski nus-produkt politike Bajdenove administracije a temeljna promjena danas, nije Putinov rat vec kinesko odbijanje da ga osudi. Svijet u kojem se Kina i Rusija medjusobno podrzavaju u preuredjivanju teritorijalnih mapa, i prepravljanju pravila medjunarodnog sistema umjesto da rade na sticanju uticaja unutar postojećih institucija je mnogo opasniji svijet, rijeci su politickog komentatora CNN-a i kolumniste The Washington Post-a – Fareed Zakaria.

Izvrsni direktor prestiznog Royal Institute of International Affairs – Chatham House u London-u – Robin Niblett je misljenja da ce biti vrlo tesko odvuci Kinu od Rusije u trenutku ove krize a prijetnje sekundarnim sankcijama prema Kini u slucaju pruzanja ekonomske podrske Rusiji, nose znacajne rizike po siru americku strategiju. Kinesko trziste ce i dalje biti vazno za evropske i azijske zemlje na nacine na koje ruska ekonomija nije a drzanje transatlantskih i trans-pacifickih saveza na okupu bice daleko teze ako sukob nije samo između Zapada i Rusije vec između Zapada i saveza Rusije i Kine.

Podpredsjednik i zamjenik direktora uticajnog think tank specijalizovanog za spoljnu politiku SAD – Council on Foreign Relations – CFR u New York-u, Shannon O’Neil je misljenja da je ranije koristenje sankcija rijetko donijelo promjenu rezima ili okoncalo ratove i da ce Zapad tek otkriti da sankcije nisu bez problema, pa cak i zrtava. Nestasice i povecanja cijena izazvane sankcijama unistice americku i evropsku ekonomiju. 

Prema misljenju Kishore Mahbubani sa Asia Research Institute – National University of Singapore’s, lekcija za americku strategiju iz rata Rusije u Ukrajini je jednostavna. Geopoliticki pragmatizam je bolji u drzanju mira nego moralno apsolutistickog stava da svaka zemlja treba biti slobodna i da sama bira sudbinu bez obzira na geopoliticke posljedice. Naravno da ruska invazija mora biti osuđena ali i oni koji su nesmotreno zagovarali clanstvo u NATO-u za Ukrajinu i ubrzali zapadne posiljke oruzja zemlji, takodjer moraju snositi neku moralnu odgovornost za ukrainsko stradanje kao i za stvaranje masivne globalne nestabilnosti. Sva ta bol i patnja mogli su biti izbjegnuti da su saslusani oni koji su savjetovali geopoliticki pragmatizam, ukljucujuci i velike strateske mislioce kao sto su G. F. Kennan i H. Kissinger koji su upozoravali na moguce posledice. 

Kriticari nove americke strategije upucuju i na nedostatak osmisljene dugorocne ekonomske politike i kapaciteta za modul pragmaticne strategije uskladjene sa onim iz azijskih drzava koje nemaju problema u njihovim regionalnim grupacijama, a podsjecaju i na jednu od temeljnih razlika između Evrope i Azije, na potpunu integrisanost kineske ekonomija u geo-ekonomski prostor Azije. npr.Trgovinska razmjena Udruzenja zemalja jugoistocne Azije sa Kinom je 2020. bila skoro dvostruko veca od trgovine sa SAD. Izvor – World Bank.     

Epilog polemike bi mogao biti da je Evropa sporedna tema glavne pozorisne geopoliticke drame – Azije i da ratovi u Evropi nece odlucivati o buducnosti globalnog reda, mada desavanja u Ukrajini imaju ograniceni uticaj; da Zapadni svijet trazi novu ravnotezu kojom bi odgovorio za uspon Kine jer su geopoliticki sporovi i bezbjednosne dileme koji uticu na globalni poredak, koncentrisani u Indo-pacifiku; da nova americka strategija zavisi od procjene strateskih ambicija Kine i njenih opcija kao i resursa ostvarivanja i da kinesko osporavanje americkog privilegovanog polozaja u Aziji nije upitno ali su njihove namjere u zamjeni globalnog hegemona jos uvijek upitne.   

MSc Branko T. Nešković

Diplomata i publicista

25 april 2022. Banja Luka

Preuzeto sa bloga htps://btneskovic.wordpress.com/