Povežite se sa nama

Kolumne

„Pismo mojem sinu“ – odlomak iz autobiografije Mire Furlan

Objavljeno

Dok gledam crno-bijele fotografije rasprostrte po cijelom blagovaoničkom stolu, vidim namrštena, zabrinuta lica; vidim razdore, siromaštvo i nesigurnost, zapisala je Mira Furlan u autobiografiji “Voli me više od svega na svijetu”, koju je posthumno objavila izdavačka kuća “Booka”.

„Najviše na svetu volim čitati lepe knjige“, govorila je Mira Furlan. Jedna od najdarovitijih glumica na prostoru bivše Jugoslavije ne samo da je volela da čita, već i da piše. I pisala je kolumne za „Feral tribjun“, koje je sakupila u knjizi „Totalna rasprodaja“, a bila je i autorka drame „Dok nas smrt ne razdvoji“. Maltene od samog početka portala Nova.rs pisala je kolumne za taj sajt, sve dok se nije razbolela.

I dok se 20. januara navršilo 12 meseci od preranog odlaska glumice u 66. godini, pred čitalačkom publikom je od danas autobiografija Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu“ u izdanju kuće „Booka“.

U memoarima Mira Furlan uvodi čitaoce u svoje intimne drame i razmišljanja, opisujući život i karijeru pune uspona i padova. U pitanju je emotivna, moćna proza u kojoj pratimo sazrevanje mlade intelektualke i život glumice koja upoznaje lice i naličje slave. Ova ispovest, koju je posvetila sinu, više je od puke autobiografije, svedočanstvo je o osećanju nepripadanja, o sunovratu ideala, o tome šta znači biti žena u ovom svetu i o snazi koju bezuslovna ljubav pruža. “Voli me više od svega na svijetu” s puno sentimenta, ali bez patetike, s mnogo suza i smeha, evocira ne samo Miru Furlan već i ceo jedan svet, izgubljen ali ne i zaboravljen, a Nova.rs ekskluzivno donosi, zahvaljujući izdavačkoj kući “Booka“, nekoliko odlomaka iz memoara. Prvi odlomak u nizu koji prenosimo u celosti naslovljen je “Pismo mojem sinu”:

Dragi Marko,

kad si bio u šestom razredu, radili smo na tvojem školskom zadatku pod nazivom “Moje nasljeđe”. Bili smo u lokalnom Kinku, kopirali hrpu izblijedjelih crno-bijelih fotografija iz dalekog doba i udaljenog prostora. Tvoj prapradjed ponosno stoji među svojim kravama i svinjama na farmi u Bosni nezamislive 1913. godine. “Što je Bosna? Pa zar nisi rekla da si iz Hrvatske?” pitaš me. “Dobro, to je bilo drugačije u ona vremena”. “Aha, znam. To je prije bila Jugoslavija”, dobacuješ. “Da, ali Jugoslavija je postojala nedavno. A prije toga je bila jedna druga država na istom tom mjestu. A prije toga…” “Zašto oni stalno mijenjaju ime države?”

“Pa, pokušavaju isprobati neke nove stvari. I dalje eksperimentiraju s konceptima, političkim sistemima, granicama i imenima”, pokušavam ti objasniti. Uzimaš iduću fotografiju. Tvoja prabaka kao studentica francuske književnosti u Grazu 1915.

Mira Furlan Foto: Zoran Lončarević

“Graz – to je smiješno ime. Gdje je to? U Bosni? Hrvatskoj? Jugoslaviji?” pitaš me. “U Austriji je. Ali u to doba ime države je bilo Austro-Ugarska Monarhija”, oklijevajući odgovaram. “Stani”, kažeš, zbunjen. “To znači da si ti i iz Austro-Ugarske Monarhije?” “Ne”, kažem uz smijeh. “Stara sam, ali ne baš toliko stara!” “Na što misliš?” pitaš. “Dakle, Austro-Ugarska Monarhija je prestala postojati 1918.” “Što se onda dogodilo? Kako se zvala nova država?” “Nova zemlja prvo se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”. “To je tako dugačko. Baš nezgodno”, primjećuješ. “No zatim je ime promijenjeno u Jugoslavija”, kažem. “Što to ime znači?” pitaš. “Znači ’država Južnih Slavena’”, dobacujem dok mi se prikrada probadajuća glavobolja. “To je baš dosadno”, kažeš gledajući nepoznata, neodgonetljiva lica na fotografijama. “Dosadno?” malčice se pobunim. “Ne bih upotrijebila tu riječ. To je sve, samo ne dosadno. Bilo je jako puno zbivanja. Krvavih ratova, revolucija, povremeno genocida, pogroma, istjerivanja, zatvaranja, raznih logora i, povrh svega, u svako doba, jako puno nasilja. Ti to nazivaš dosadnim?”

“Mama, to je baš frustrirajuće. Da si bar Amerikanka. Zašto ne možeš biti iz…” zastaneš razmišljajući… “iz Kansasa? Zašto ne može biti jednostavno?” “A zašto ti pretpostavljaš da su sve američke obiteljske priče jednostavne?” bunim se. “Ne misliš da bi moglo biti nekih kompliciranih, problematičnih priča koje se odvijaju u Kansasu? Sjeti se samo jadne Dorothy”, kažem, i sama iznenađena trenutačnim osjećajem povrijeđenosti. “Znaš, trebao bi cijeniti kompleksnost”, trudim se gotovo očajnički, obuzeta krivnjom, ne uspijevajući uvjeriti ni samu sebe.

Tvoja nam je učiteljica dala precizne upute za rad: trebamo pronaći neke smiješne anegdote iz prošlosti, zabavne priče o ekscentričnim ujacima, zanimljive detalje koji pokazuju osebujne obiteljske tradicije. Trebali bismo skupiti tople, raznolike izvatke svoje obiteljske povijesti.

No dok gledam crno-bijele fotografije rasprostrte po cijelom blagovaoničkom stolu, vidim namrštena, zabrinuta lica; vidim razdore, siromaštvo i nesigurnost. Kako da smislim neke zabavne pričice? Kako da nađem načina da predstavim obiteljsku povijest koja te neće uplašiti, deprimirati, opteretiti? I, najvažnije od svega, kako da objasnim povijesnu kulisu koja se stalno mijenja? Kako da ti to objasnim? Kako da to objasnim bilo kome u zemlji u kojoj živim, u zemlji gdje si se ti rodio, u zemlji koju povijest baš i ne zanima, naročito ako se radi o tuđoj povijesti? I, na kraju krajeva, kako da sve to objasnim sama sebi?

Izvor: Nova.rs

Kliknite za komentarisanje

Postavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Promo

©2020 Skener Info. Sva prava zadržana.