Povežite se sa nama

Estrada

MILOJKO PANTIĆ: Dijaspora je najvredniji i najsposobniji deo srpskog roda

Objavljeno

Kradljivac srpskog Ustava nije u pravu kad ističe kako su Srbi lenji, i nedisciplinovani. Obišao sam celu planetu i nigde nisam sreo takve Srbe. Naprotiv, to su preduzimljivi, vredni, hrabri, uporni, snalažljivi, jednom rečju u dijaspori je najvredniji i najsposobniji deo srpskog roda

Osim što decenijama prati i komentarišete sportska dešavanja, Milojko Pantić vrlo precizno secira i našu svakodnevicu.

Oštar na jeziku, beskompromisan, na momente ogorčen, govori za Serbian Times.

Kako Vam Srbija izgleda u ovom trenutku?

– Neko je rekao da svaka država na svetu ima svoju mafiju, a jedino mafija u Srbiji ima svoju državu. U Srbiji, naime, ne postoji više država sa svim svojim atributima, a to su Ustav, teritorija, vlada, parlament. Postoji samo vlast oličena u jednoj nedozreloj infantilnoj ličnosti huliganske svesti i ponašanja. Srbija je svoju sudbinu odredila još početkom devedesetih godina prošlog veka, kada je velika većina građana poverovala običnom komunističkom aparčiku Slobodanu Miloševiću da je srpstvo u državi Jugoslaviji ugroženo i da moramo da ga branimo tako što ćemo napasti druge narode u bivšoj velikoj državi. Tada je, međutim, postojala nada da će biti bolje kad srušimo Miloševićev režim. Ta nada je pokopana 2003. kada su Slobini naslednici i saradnici streljali Zorana Đinđića, čime je trasiran put da 2012. godine slobizam i šešeljizam ponovo osvoje Srbiju. Tada je i počela da se gubi energija mase kod građana koji su srušili Miloševića, da bi tu energiju potpuno uništio novi vođa Aleksandar Vučić.

Neko je rekao da svaka država na svetu ima svoju mafiju, a jedino mafija u Srbiji ima svoju državu. U Srbiji, naime, ne postoji više država sa svim svojim atributima, a to su Ustav, teritorija, vlada, parlament. Postoji samo vlast oličena u jednoj nedozreloj infantilnoj ličnosti huliganske svesti i ponašanja

Kako?

– Taj kradljivac srpskog Ustava je trećinu uglavnom mladih antislobističkih građana oterao u inostranstvo, trećinu kupio ili potkupio, a treća trećina je ostarila i svoje proteste pretvorila u šetnje i beskorisne performanse. Potpuni trijumf  kriminalaca i lopova, ratnih profitera i huligana, džiberskog turbo folka, primitivizma i kvazi nacionalizma, dogodio se onoga časa kada je na mesto predsednika Srbije došao kradljivac Ustava i kada se iz Haga, direktno u srpski parlament vratio osuđeni ratni zločinac dr Hulja Šešelj. Bilo je to samrtno proleće srpske političke scene. Od tog časa srpsko društvo se vodi bez kontrole razuma jer je izbrisana razlika između kriminala i politike, odnosno Srbijom je zavladao kriminal.

Koje stvari mogu vrlo brzo da Vam „pomešaju živce“?

– Moji su snovi odavno zatravljeni i dovoljno sam izmoren putevima duha, da mi ništa više nije epohalno i ništa više ne može da me iznenadi niti uzbudi do te mere da bi mi se kako vi kažete – „pomešali živci“. Višedecenijska medijska primitivna nacionalistička lobotomija učinila je svoje. Nas je ponovo posred mozga udario grom slobizma i šešeljizma. Čak je i u školskim udžbenicima zapisano ono kafansko Cecino: „Udari opet, grome moj“, tako da smo mi postali mumificirano društvo i ništa nam ne može pomešati živce. 

Nama kradljivac našeg Ustava svakog dana, preko svih ekrana i novina, poručuje na šta Srbija treba da bude ponosna, i zanimljivo, nikada kao ponos Srbije ne ističe Novaka Đokovića

Šta je to na šta bi Srbija trebalo da bude ponosna, a da nije Novak Đoković?

– Nama kradljivac našeg Ustava svakog dana, preko svih ekrana i novina, poručuje na šta Srbija treba da bude ponosna, i zanimljivo, nikada kao ponos Srbije ne ističe Novaka Đokovića. Valjda misli da nas on bruka time što su ga četiri puta proglasili za najboljeg sportistu planete. Kradljivac Ustava nam svakog dana ponavlja da Srbija treba da bude ponosna jer kako kaže ima jači privredni razvoj od Nemačke, bolje zdravstvo, školstvo, poljoprivredu, zatim BDP, SMS, DVD i kako se sve ne zovu te skraćenice za opsenjivanje prostote. Za sve te uspehe naravno, najzaslužniji je on lično i zato treba da budemo ponosni i na njega. 

Nema danas u srpskoj radio i tv prašumi reportera, a još manje komentatora koji mogu da stanu uz rame jednog Radivoja Raće Markovića, Mladena Delića, Dragana Nikitovića ili Vladana Stojakovića. Danas se svako ko je naučio da putem interneta skida i čita smarajuće i nebitne podatke i to za vreme najdramatičnijih događanja na sportskim terenima, potpisuje kao komentator. A komentar je stav o nekome ili nečemu, stav mogu imati samo iskusni znalci opštih životnih, pa naravno i sportskih stvari.

Kako Vam izgleda srpski fudbal u ovom momentu?

– To se više ne može zvati srpski fudbal, to je fudbal Kokezanije u šta je najpopularniji sport pretvorio Slaviša Kokeza koga je, kao svog perača automobila i telohranitelja iz radikalskih dana, na mesto prvog čoveka srpskog fudbala postavio njegov politički mentor, kradljivac srpskog Ustava. On je u svim oblastima života, pa i u fudbalu, na funkcionerska mesta postavio klimoglavce i podrepaše. U fudbalu međutim postoji i jedan izuzetak. Najpopularniji fudbalski klub Crvenu zvezdu morao je da preda u ruke nekada paravojnom, a danas parapolitičkom i policijskom udruženju navijača zvanih Delije. To je morao da uradi jer su mu usadili kompleks niže vrednosti još u huliganskim danima, kada mu nisu dozvolili da bude ni vođa Delija sa Novog Beograda. Moć tih svetih ratnika za srpstvo i pravoslavnih mudžahedina leži u tome što su oni stvorili kradljivca srpskog Ustava, a ne on njih. Oni su danas ne samo neformalni vlasnici Zvezde već i paralelna vlast u Beogradu, pa i u nekadašnjoj državi Srbiji.

Kad pogledam u retrovizor svog života vidim da je u mladosti vreme kao jedna od bitnijih dimenzija života, bilo zapravo hajka da se uhvati život koji beži. Tek u starosti čovek shvati da je život skup suprotnosti koje se kao talasi plime i oseke međusobno smenjuju. Rađanje i umiranje, radosti i tuge, pobede i porazi, sreće i nesreće, ljubavi i mržnje, mir i ratovi. Sve je to život.

Kada pogledate u retrovizor, koje su to slike koje Vam iskaču, kada je u pitanju komentarisanje sportskih događaja?

– Kad pogledam u retrovizor svog života vidim da je u mladosti vreme kao jedna od bitnijih dimenzija života, bilo zapravo hajka da se uhvati život koji beži. Tek u starosti čovek shvati da je život skup suprotnosti koje se kao talasi plime i oseke međusobno smenjuju. Rađanje i umiranje, radosti i tuge, pobede i porazi, sreće i nesreće, ljubavi i mržnje, mir i ratovi. Sve je to život. U tom smislu onaj usklik na kraju najdramatičnije fudbalske utakmice na ovim prostorima, revanš meč KEŠ Zvezda – Bajern 2:2 „Nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao“ je moj najviši domet u profesiji. Velikan srpskog glumišta Ljuba Tadić mi je posle toga rekao: „Ušao si u antologije reporterstva sa jednom rečenicom, kao Mladen Delić sa onim svojim: „Ljudi moji, je li to moguće?“ U antologijske momente ubrajam i intervju sa šesnaestogodišnjim Novakom Đokovićem za moju emisiju „Sportska galaksija“, u kome je njegov otac 2003. godine najavio da će mali Nole vrlo brzo postati najbolji teniser sveta. Nole je i to nadmašio jer je bio i najbolji sportista sveta i to četiri puta. U retrovizoru mog života stoji međutim i višegodišnji prekid karijere zbog potpisa peticije za ostavku Miloševića. Dobio sam otkaz u RTS-u kao neuspešan u poslu i tek posle sudskog procesa u trajanju od šest godina vraćen sam na posao, ali ne u Sportsku redakciju već u Centar za istraživanje javnog mnjenja.

Kao iskusan lisac, kako procenjujete sportske komentatore danas?

– Nema danas u srpskoj radio i televizijskoj prašumi reportera, a još manje komentatora koji mogu da stanu uz rame jednog Radivoja Raće Markovića, Mladena Delića, Dragana Nikitovića ili Vladana Stojakovića. Danas se svako ko je naučio da putem interneta skida i čita smarajuće i nebitne podatke i to za vreme najdramatičnijih događanja na sportskim terenima, svako ko samo proziva imena sportista, potpisuje kao komentator. A komentar je stav o nekome ili nečemu, stav mogu imati samo iskusni znalci opštih životnih pa naravno i sportskih stvari. Poznavanje sporta, svih njegovih pisanih i nepisanih pravila, psihologije i dramaturgije, sve je to daleko od današnjih sportskih reportera. 

Onaj usklik na kraju najdramatičnije fudbalske utakmice na ovim prostorima, revanš meč KEŠ Zvezda – Bajern 2:2 „Nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao“ je moj najviši domet u profesiji. Velikan srpskog glumišta Ljuba Tadić mi je posle toga rekao: „Ušao si u antologije reporterstva sa jednom rečenicom, kao Mladen Delić sa onim svojim: „Ljudi moji, je li to moguće?“

Dosta ste putovali po svetu, kako izgledaju susreti sa našom dijasporom?

– Činjenica da više ima Srba u dijaspori širom planete nego u Srbiji samoj, dovoljno govori o vlastima svih političkih boja na prostoru nekadašnje  „Pesme među narodima“, kako je Srbiju krstio pesnik Oskar Davičo. Srbi u dijaspori su dokaz da kradljivac srpskog Ustava rodom iz Čipulića kraj Bugojna, nije u pravu kad stalno ističe kako su Srbi lenji, kako ne vole da rade, kako su nedisciplinovani. Obišao sam celu planetu i nigde nisam sreo takve Srbe. Naprotiv, to su znalci svoga posla, preduzimljivi, vredni, hrabri, uporni, snalažljivi, jednom rečju u dijaspori je najvredniji i najsposobniji deo srpskog roda.

Da li ste nekada poželeli da živite na nekom drugom mestu?

– Bezbroj puta sam od 2012. godine, od kada Srbijom vlada bivši huligan, brbljivac, galamdžija, varalica, šarlatan i nadripolitičar, poželeo da sam negde daleko van Srbije. Jer on je najpre ukrao Ustav, podredio sebi kompletan pravosudni sistem, privatizovao državu uništavajući sve njene institucije i tako Srbiju pretvorio u službeno najkoruptivniju i najsiromašniju zemlju Evrope. U toj njegovoj Srbiji ko ne poludi taj zaista nije normalan.

Šta u ovom trenutku, svetske pandemije, može da Vas rasplače, a šta da Vas nasmeje?

– I plakao bih i smejao se kad vidim ono što nam je takozvana pandemija otkrila, takozvana jer po smrtnosti to ne spada ni u epidemiju od sezonskog gripa, na primer. Ta i takva pandemija otkrila nam je da je sudbina naših i onako kratkih života u rukama najgorih među nama. Po zakonu mere zaštite od zaraze trebalo bi da određuje Republička komisija za sprečavanje širenja zaraze. Umesto nje te po svemu nebulozne mere donosi privatni krizni štab koji je postavio Vučić i kojim predsedava njegova fikus, premijerka Ana Brnabić. Više je nego očigledno da oni od tih tzv. mera zaštite od korone prave neki svoj biznis, ali nisu dovoljno vešti da to sakriju. Njihove mere su ataci na zdravu pamet i kose se sa svim Ustavom i zakonima zajamčenim ljudskim pravima i slobodama. Zato nek nam je Bog u pomoći.

Piše: Aleksandar Đuričić/Serbian Times Foto: Media centar

Kliknite za komentarisanje

Postavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Promo

©2020 Skener Info. Sva prava zadržana.