Indo-pacifički hladni rat u nastajanju

“Da li će budućnost nalikovati proslosti otkrivajući nam bezvremensku istinu o svim ratovima”, kako je govorio Tacidis, da li je rastuća bipolarnost SAD i Kine novi kontekst međunarodnog rivalstva starog koliko i sama istorija, i da li savremeni svijet ulazili u novi hladni “Cold war 2.0” dok Tajvan postaje sinonim za Zapadni Berlin!?

Tehnološko rivalstvo je fundamentalno za svjetsku prevlast u ovom vijeku. a epicentar borbe za hegemoniju sve više postaje sajber prostor – medijum za kontrolu robotskih sila i uticaja na ljudske umove. Ubrzanjem robotike u drugoj polovini ove decenije u sajber prostoru će biti stvorena i usmjerena većina usluga, od flote autonomnih automobila do industrijskih i kućnih robota. Indikativno je da danas osam od deset najvećih kompanija širom svijeta dolazi iz digitalnog svijeta. Jedan od utemeljivača geopolitike H. Mackinder davno je rekao da ko bude dominira kodom, dominiraće svijetom. 

Sticanjem neizmjerne vojne, ekonomske i političke dominacije svijetom, SAD su nakon uglavnom mirnog okonačanja hladnog rata, stekle primat bez istorijskog presedana, no njihov pristup izazovima novog svijeta u nastajanju uzrokovan fenomenom političkog buđenja, nije ponudio adekvatne odgovore. Prilika definisanja konstruktivnije uloge u ozivljavanju zapadne dominacije na globalnom nivou, kojoj se nesumnjivo težilo, po mišljenju većine geopolitičkih analitičara je prokockana. 

Amerikanci su nakon 20-tak godina lovorika, nekoliko neuspjelih ratnih avantura (Irak, Avganistan, Sirija), kockanja sa cijenom arapske nafte, neodmjerenog ekonomskog favorizovanja Kine, berzanskih spekulacija i velike finansijske krize, neodlučnosti, nejedinstva i unutrašnje dezintegracije, rasne segregacije, ekonomske nejednakost, i niza unutrašnjih problema i nedorečenosti između obecanja i performansa američke demokratije, znacajno ugrozili dominatnu geopolitičku poziciju, ubrzavajući dinamičko pomjeranje svjetskog gravitacionog centra od Zapada ka Istoku. 

“Istok raste dok je Zapad u padu a Kina ima vrijeme i zamah na svojoj strani”, izjavio je nedavno kineski predsjednik Xi Jinping. 

Osmišljenim konceptom drzavnog kapitalizma i ekonomskog liberalizma, Kina je tokom proteklog post-hladnoratovskog perioda uz svesrdnu podrsku SAD i Zapada, restruktruisala i preporodila svoju ekonomiju, demonstrirajuci iz godine u godinu najvecu svjetsku stopu ekonomskog rasta i impresivnu tehnolosku inovativnost. 

Kao vodeći proizvođač naprednih tehnologija Kina je po nekim pokazateljima već postala tehnološka supersila. Npr. Kina ima najveću instaliranu bazu korisnika interneta na svijetu u 2021., oko 1 mlrd, sto je 3 puta više nego u SAD. Globalna prodaja telekomunikacione opreme u Kini tokom 2020., je 3,5 puta veća nego u SAD dok je prodaja komercijalnih dronova i industrijskih robota 20 puta veća u Kini nego u SAD, a veća je i od zajedničke prodaje u: SAD, Japanu, Njemačkoj i Juznoj Koreji. Kina je ove godine premasila SAD i po broju istrazivačkih članaka objavljenih u oblasti AI – Artificial Intelligence a prema najavama njenih najvisih zvaničnika, Kina pojačava i potragu za autohtonom tehnologijom kojom bi smanjila svoju zavisnost od svijeta a istovremeno povećavala oslanjanje svijeta na Kinu. (Izvor: Foreign Affairs)

Kineske kompanije kroz Inicijativu za pojas i put – “Belt and Road initiative” već dobijaju i izvode najveće poslove u oblastima energetike i infrastrukture u srednjoj i jugo-istočnoj Evropi a preuzimanjem dvije velike trgovačke luke na Mediteranu, Pirej i Trst, njihova roba lakse i brze ulazi na trziste Evrope. Kineski interesi su sve prisutniji i u Africi, primarno u oblastima energetike i rudarstva.

Iako kineska ekonomija dozivljava ekonomski rast bez presedana, Kina ipak nije pretvorena u zemlju liberalne demokratije, kako je to Zapad dobrim dijelom očekivao, no naprotiv. Kinesko postovanje autoriteta duboko prozima njenju kulturu a njeni lideri, liberalne vrijednosti jos uvijek smatraju prijetnjom stabilnosti zemlje. Izvjesno je i to da Kina učeći na sovjetskim greškama ne dozvoljava razvoj demokratskog drustva bez osiguranja ekonomskog prosperiteta zemlje, praveći istovremeno neki svoj novi model za veliki dio ostatka svijeta. 

Kina je nuklearna sila a njena vojska sa vise od 900.000 aktivnih vojnika, i sa godinjim budžetom od oko 210 mlrd dolara postaje sve modernija i fleksibilnija. Raspolažu i sa 2,250 vojnih aviona, 355 brodova i podmornica, od cega 12 nuklearnih, a dodatnom izgradnjom mornarice namjeravaju zastititi pristup naftnim resursima iz Persijskog zaliva i ovladati vodenim putevima Juznog kineskog mora. (Izvor: International Institute for a Strategic Studies)

Kina je vremenom izrasla u najmoćniju drzava regiona a uporedo sa ovim uređivani su i odnosi sa susjednim zemljama. Odnosi sa Rusijom, po izjavama najvisih zvaničnika dviju država su najbolji u njihovoj dugogodišnjoj istoriji. Dobre odnose ima i sa nepredvidivim komunističkim rezimom u Sjevernoj Koreji kojem je ujedno i najbliži saveznik, i kome pruza značajnu podrsku u oblasti trgovine i oblasti međunarodnih odnosa. Izjava predsjednika Juzne Koreje Moon-a “da je saradnja sa Kinom od vitalnog značaja za uspostavljanje mira na Korejskom poluotoku, i da oni neće birati stranu u rivalstvu između dvije velike sile”, sama po sebi dovoljno govori o odnosima dvije države. Mada je Kina sa Japanom izgradila dobre ekonomske odnose (najveći trgovinski partner tokom 10 godina dok je Kina za njega drugi najveći trgovinski partner i drugo izvozno trziste), s vremena na vrijeme probude se duhovi proslosti koji političke odnose stave pod sumnju i na prespitivanje. Npr. malog ostrva u Istočno kineskom moru (Diaoyu ili Senkaku) na koje od nedavno i jedni i drugi polazu pravo. Komsijski odnosi sa Indijom su nesto drugačiji jer Peking nikada nije priznao njihovo razgraničenje na zapadu Himalaja iz 1914., naslijeđeno nakon povlačenja britanskih kolonijalnih vlasti, poznato kao McMahonova linija. Kinezi smatraju Tibet svojom teritorijom jos od vremena dinastije Qing a sporenja, tenzije i sukobi sa Indijom oko osjetljivih teritorijalnih pitanja, tesko da će biti skoro rješeni. 

Uporedo sa ekonomskom ekspanzijom Peking svojom aktivnom diplomatijom radi i na osmišljavanju i uređenju međunarodnog poredka povoljnijeg za ostvarivanje nekih njegovih budućih interesa, što implicira na krupne promjene unipolarnog svijeta. Washington se sasvim izvjesno suočava sa svojim dinamičnim konkurentom najtežim u modernoj istoriji a mada je izazov budućeg rivala prepoznao krajem 90-tih a njegovom ubrzanom razvoju i sam doprinijeo, na isti jos uvijek nema valjan odgovor.

Odnosi SAD – Kina su sve nestabilniji, njihovo rivalstvo za amerikance postaje sve vise od suštinske važnosti, a posebno ih brine, kako to oni kvalifikuju, “kineski izvoz tehnologije nadzora i naknadne kibernetske krađe intelektualne svojine”. Termin “Indo-Pacifik” u službenu upotrebu je uvela administracija D. Trump-a a takmičenje sa Pekingom odpočelo je trgovačkim ratom 2018., urušavanjem pozicija tehnološkog giganta Huawei i jos nekih velikih kineskih korporacija koje su ozbiljnije zaprijetile tehnoloskoj dominaciji SAD. Administracija novog americkog predsjednika J. Biden-a u velikoj mjeri je podrzala politiku svog prethodnika a Biden je vec govorio o “ekstremnoj konkurenciji” sa Kinom dok je njegov koordinator za indo-pacificke poslove, najavio da je period opisan kao “angazman sa Kinom” dosao do kraja. 

Tajvan, malo ostrvo u Kineskom moru sa 24 mil stanovnika i od svijeta nepriznata država nastala nakon Kineske revolucije 1949., ponovo dolazi u zariste rasprave velikih sila, postajući sinonim za Zapadni Berlin. Peking tretira Tajvan kao svoju odmetnutu provinciju, najavljujući njegovu “skoru reintegraciju” dok Washington sa Tajvanom ima veoma razvijene ekonomske odnose i Sporazum o uzajamnoj odbrani, preko koga amerikanci već godinama oblikuju svoju politiku zadrzavanja u Juznoj Aziji, ostvarujući značajan geopolitički uticaj u ovom dijelu svijeta. Prevashodna namijenjena Sporazum o uzajamnoj odbrani iz 1955. bila je osiguranje Tajvana od potencijalne invazije Kine nakon građanskog rata na kopnu a nejasno definisana američka politika prema Tajvanu, sporazum koristi kao osnovu za naoružavanje tajvanske vojske i podizanje teznija sa Kinom. Nedavno je odobrena nabavka naoruzanja iz SAD u iznosu od oko 1.8 mlrd dolara. 

Mada amerikanci zvanično podržavaju kinesku politiku “One China”, njihova  namjerno ostavljena nejasna politika prema Tajvanu biće iskorištena kada im to bude potrebno, i kako bude najviše odgovaralo njihovim interesima. Sa druge strane malo je vjerovatno da će Peking odustati od onoga što im je Mao Zedong jos prije 80 godina obećao a Xi Jinping nedavno ponovio.

“Čovječanstvo živi u globalnom selu, i suočavamo se sa višestrukim izazovima zajedno”, rekao je kineski predsjednik Xi Jinping nakon prvog virtuelnog sastanka predsjednika SAD i Kine, održanog prije para dana a odnosi između dvije drzave su “kao na raskršću” kaže se pored ostalog u saopštenju kineske ambasade u Washingtonu D.C.  

SAD neće lako prihvatiti tehnološku supremaciju Kine. Ostaje da vidimo kako daleko su u tom neprihvatanju spremne da idu, koja je cijena svega toga i ko je tu cijenu spreman platiti. 

Svijet nesumnjivo ulazi u doba opasnih tenzija, a sjenke sukoga već su na horizontu. 

Međunarodni sistemi su anarhićni i nijedna komponenta unutar njih nije u potpunosti pod kontrolom, i da nije egzistencijalnih opasnosti koje proizvode presutnu saradnju, pregovaračke formalnosti bi sigurno propale. Otvara se i pitanje kako voditi konkurenciju na konkurentan način koji ne vodi do sukoba, i kako pronaći načine za upravljanje rizicima prisutnim u samom takmičenju. 

MSc Branko T. Nešković

Bivši ambasador BiH u Ujedinjenom kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske

i Republici Rumuniji 

23  novembar 2021. Banja Luka

Preuzeto sa bloga htps://btneskovic.wordpress.com/